Na stazi unutrašnjeg razvoja i duhovnog buđenja, čovjek prije ili kasnije stiže do nevidljive, ali nevjerovatno teške barijere na kojoj se rješava sudbina njegovog daljeg rasta. Ta barijera se ne preskače intelektualnim znanjem, čitanjem knjiga niti spoljašnjim ritualima; ona zahtijeva potpunu ogoljenost srca i spremnost da se suočimo sa najtežim unutrašnjim zadatkom — opraštanjem. Često živimo u zabludi da je duhovnost rezervisana samo za uzvišena stanja svijesti i trenutke potpunog mira, zaboravljajući da se stvarni ispit našeg bića polaže u onim sjenovitim uglovima duše gdje još uvijek čuvamo stare povrede, sakupljamo zamjeranja i hranimo tihi gnjev prema onima koji su nas povrijedili. Istina je neumoljiva i čista: ti ne možeš duhovno rasti, niti možeš iskusiti stvarnu širinu sadašnjeg trenutka, sve dok tvoje unutrašnje sidro stoji duboko zakopano u blatu neoproštene prošlosti.
Nositi u sebi gorčinu, ljutnju i želju za dokazivanjem sopstvene pravde prema nekoj osobi iz prošlosti jeste isto što i svakodnevno piti otrov, a potajno se nadati da će on naškoditi nekom drugom. Ego obožava ulogu žrtve; on se hrani tom unutrašnjom dramom, neprestano vrti stare filmove u glavi i šapuće nam kako imamo svako pravo da budemo povrijeđeni i ogorčeni. Međutim, dok god držimo taj emotivni oklop, mi nismo slobodni gospodari svog života, već nesvjesni zarobljenici onih koji su nas povrijedili. Opraštanje drugima nije čin slabosti, niti to znači da opravdavamo ili zaboravljamo njihove loše postupke. To je čin vrhunske hrabrosti i unutrašnjeg oslobođenja u kojem svjesno biramo da presiječemo te teške energetske lance. Opraštamo ne zbog njih, već zbog sebe — da bismo očistili svoj unutrašnji prostor, sačuvali čist obraz i dopustili sopstvenom biću da konačno prodiše bez tereta tuđih dugova.
Ipak, postoji jedan korak koji je često još teži, bolniji i sudbonosniji od opraštanja drugima, a to je opraštanje samome sebi. Ljudi koji teže unutrašnjem razvoju često postaju sopstveni najstroži suci. Progone sebe zbog starih grešaka, pogrešnih odluka, propuštenih prilika ili trenutaka kada nisu ispali onakvi kakvi su željeli da budu. Taj unutrašnji sudija, koji je zapravo samo još jedna suptilna maska našeg ega, drži nas zaključane u osjećaju krivice i samosažaljenja. Duhovni rast počinje tek onda kada shvatimo da je svaka naša greška iz prošlosti bila dio našeg učenja, neophodna lekcija kroz koju je naša duša morala proći da bismo danas postali svjesniji i budniji. Oprostiti sebi znači sa ljubavlju i blagošću prihvatiti svoju ljudsku nesavršenost, pustiti onaj stari, neuki dio sebe da umre u prošlosti i dopustiti novom, mudrijem čovjeku da se rodi u ovom jedinom stvarnom trenutku. Tek kada sklopimo trajan mir sa sobom i sa drugima, naša unutrašnja rijeka ponovo počinje da teče slobodno, pretvarajući naš svakodnevni život u prostor istinske svjetlosti, zahvalnosti i neizmjernog unutrašnjeg mira.